CETINjE- Opjevano je u „Gorskom vijencu”, kolijevka su serdara, vojvoda, a i kraljice Milene Petrović Njegoš, rođene Vukotić,u najkraćem to je Čevo, mjesto koje pripada prestonici Cetinje, a u suštini je negdje na pola puta od tog grada do Nikšića. Smješteno je na nadmorskoj visini od oko 755 metara, a prostor Mjesne zajednice obuhvata 215 kilometara. U istoriji Crne Gore označeno je kao slobodarsko i herojsko mjesto, koje, međutim, poslije Drugog svjetskog rata pa naovamo životari. Od nekadašnjih pet hiljada stanovnika koliko ih je živjelo na prostoru Mjesne zajednice Čevo, ispričao je „Danu” mještanin Branko Vulaš, danas ih je u centralnom naselju svega dvadesetak, a u cijeloj Mjesnoj zajednici oko 200.

-Ja nisam otišao jer nisam imao tu potrebu, meni je Čevo sve. A brojni su iz moje generacije i od mog bratstva rasuti svuda, išli su gdje je bolje, gdje je pitomije. Gledajući po terenu ovdje nije pitomina, niti je ikad bilo, ali Čevo ima dušu, staru, stamenu, utkanu u temelje svakog pedlja ove zemlje, kazao je Vulaš.

Ni on, ni oni rijetki koji su i danas ostali na svojim ognjištima, ne gube nadu za dolazak nekog boljeg vremena, i to od ljetos kada su građevinske mašine došle u Čevo. Vlada će sa oko 33 miliona eura finansirati gradnju magistralnog puta koji će Cetinje, preko Čeva spojiti sa Nikšićem. Radovi, kazao je Radovan Drašković, napreduju pa očekuju da će za dvije godine umjesto sat vremena, do matičnog Cetinja putovati svega dvadesetak minuta.

- Poslednjih godina došli smo do toga da ovo mjesto i poštar jednom mjesečno posjećuje. Nije sve izgubljeno, jer gdje se god putevi grade tu ima nade. Nisam siguran da će magistrala vratiti Čevljane koji su otišli, ali će sigurno većina njih i njihovih potomaka više posjećivati ovo mjesto, obnavljati kuće, obrađivati zemlju, makar i za svoje potrebe, uvjeren je Drašković.
Zbog izuzetno teških uslova i on je svoj život vezao uglavnom za Cetinje. Nakon što se prije nekoliko godina penzionisao kaže da se više vraća rodnom mjestu.
-Bio sam mlad kada se pričalo o ovom putu koji se sada gradi. Onda su negdje prije tri decenije i započeti radovi, ali sve što je urađeno je kilometar puta od Cetinja prema Čevu i tu se stalo. Oni koji su se tada nadali putu otišli su, a morali su ako ništa drugo onda zbog svoje djece za koje ovdje uslova nije bilo. Tako je tadašnja nada u bolje sjutra dovela do toga da su danas u Čevu ostali samo babe i djedovi. Sad se baš radi, radujemo se svakom metru nove ceste, smatra Drašković.

Radove na dionici od Cetinja do Čeva izvodi nikšićka firma „Mehanizacija i programat”. Planiranih 22,8 kilometara puta treba da završe u julu 2023. godine, a u međuvremenu bi trebalo da počnu i radovi na ostatku magistrale do Nikšića.

B.Brašnjo

---

Od slavnih vremena ostala samo sjećanja
Branko Vulaš živi sam, a vrijeme već godinama provodi tako što vrijedno bilježi istoriju Čeva, sabira nekadašnje i sadašnje podatke. Najviše je onih od davnina, kaže Vulaš, kad se Čevo poznavalo po slavnim Vukotićima, Petrom i Jankom, po Jovovićima, Novaku Ramovom, popu Milu i popu Luki, ali i njegovim Vulašima. Kako je istakao, Čevo se po prvi put pominje negdje početkom 14. vijeka, a bratstvo Vulaš je među prvim koje se tu doselilo. Sredinom prošlog vijeka imali su status opštine koja je obuhvatala desetak sela i zaselaka, koji su i danas dio mjesne zajednice.

-Prva škola, izuzimajući onu u Cetinjskom manastiru, otvorena je upravo na Čevu. Kako se mjesto raselilo danas nam je za sjećanje da smo imali školu ostala samo zgrada jer nastave niti u matičnoj školi u Čevu, niti okolnim područnim odjeljenjima nema već nekoliko godina. Ostale su nam za sjećanje i kuće slavnih Vukotića. Imalo je Čevo i po dvije prodavnice i kafane, stanicu policije i ambulantu koja i danas radi, a imali smo među prvima u Crnoj Gori i vododovod koji je sagrađen 1932. godine. Imali smo, valjda ćemo imati i opet kad prođe magistrala, nada se Vulaš.